Tko je kriv? Klaudio je kriv, naravno! Još jednom nek' se čuje i nek' se zna, da njega krivim ja! Bilo je povuci, potegni, iščupati ne mogu. Ali samo dođi, probaj par treninga. Vidit ćeš da su treninzi zanimljivi, uvik malo drugačiji. Dođi vidi kakva je ekipa, možda ti se svidi. Večeras je plivanje, večeras je trčanje, trenažer...aj samnom. I tako su dani prolazili...Tvoje nagovaranje je u konačnici ipak urodilo plodom. Mojoj indolenciji za triatlon tu je bio kraj.

9:45:17 je hrvatski ženski rekord u ironman triatlonu. Postavljen je 3. rujna 2016. u Podersdorfu u Austriji, a postavila ga je, kako sama kaže, „seoska učiteljica“ iz Osijeka Maja Urban.

Maja je na godišnjem odmoru u Zadru i nastupila je na nedavno održanom Prvenstvu Hrvatske u sprint akvatlonu na zadarskoj rivi, pa smo iskoristili priliku i razgovarali s njom o postavljanju rekorda, budućim planovima i triatlonu općenito.

Natjecanje u triatlonu nije samo fizički nego i psihički zahtijevno. Za razliku od drugih sportova izdržljivosti triatlonca očekuje napor u više disciplina. Zbog toga mentalni faktori uspješnosti poput volje za pobjedom ili volje za dostizanjem cilja u triatlonu igraju odlučujuću ulogu.

Dužina natjecanja, suočavanje s različitim sportskim disciplinama u nizu, neposredna borba sa sportskim protivnikom, vremenskim prilikama predstavljaju visoke zahtijeve za psihu natjecatelja. Psiha često odlučuje o pobjedi ili porazu.

Ljubljana je predivan grad kojeg ću pamtiti po mnogo čemu, ali najviše po prvom istrčanom maratonu i razbijanju vlastitih „maratonskih mitova“. Naime, prije svog trkačkog života, maratonci su za mene predstavljali „luđake koji vole patiti na 42km“, potom kad sam i sama sramežljivim koracima stupila na trkačku stazu i počela provoditi slobodno vrijeme radije tamo nego u kafiću na kavi, maratonci su se izdignuli na razinu heroja, oličenje brončanih atleta iz drevne Grčke, tako je nastao moj prvi mit 1. „ svi maratonci su atlete“.

Još sam pod dojmom i u nevjerici.

Moj prvi maraton je iza mene!? Da stvar bude bolja, to mi je i prva službena utrka u životu, ako izuzmemo Wings...

Evo ovako je tekla moja priča: Priključio sam se TNT-u službeno 1.7. i imao sam na umu trčati polumaraton u Ljubljani, ali... počeli treninzi i vidio ja da mogu pa se odlučio za promjenu - za maraton. Odradio dva dobra treninga preko 30 km i pomislio: što je još 12 km? To kao uvod, hehe... Dakle, jučerašnji maraton...

Došli smo u Ljubljanu popodne u subotu. Ja sam trebao promijeniti prijavu iz polumaratona u maraton i to napravio. Navečer šalje poruku Renato: Brane nije u prijavi za maraton. Zovem ženu kući da provjeri, oko 10 sati kaže: "Još si u polumaratonu." Tek tada mi nije bilo jasno što sutra trčim,ali rekoh sam sebi: "Ideš na 42, valjda će očitati i ovaj čip za 21." 

Jučer sam odradio svoj prvi maraton. Da, onaj trkački od 42195 m. Dojmovi se još nisu slegli, koljena još bole ali sve to je nebitno, jer osjećaj kad se prođe ciljna crta i kad 5 min kasnije shvatiš što je iza tebe sva bol nestaje. Da ne kompliciram previše, evo mog iskustva s te trke.

Sve je krenulo u ranim jutarnjim satima kad sam se u 6 probudio u apartmanu i shvatio da danas moram otrčati nešto što nikad nisam. Kroz glavu mi je prošlo, na treningu nisi nikad toliko trčao, danas je vrijeme da se to promijeni. Taktika za trku je složena davno prije, a bila je jednostavna, samo doći do cilja čitav. Naravno da je taktika pala u vodu s prvim metrima kako je trka krenula, jedina stvar koje sam se držao je bio raspored za uzimanje hrane (gelova) i vode na okrepnim stanicama, a bile su raspoređene svakih 5 km.

Dakle...Moj prvi polumaraton ili do bola i natrag
( kao u školi:) ):
Zadnji metri polumaratona, navijanje neke nepoznate ekipe uz cestu i zatim dva lika u majicama TNT-a koji me pozdravljaju nakon prolaska kroz cilj koje sam skuzio tek kad mi se pojavila Renatova ruka ispred nosa... i jedan veliki osjeća olakšanja i ponosa.
A gdje je početak?
U Zadru osamdesetih godina nitko se pod milim Bogom nije bavio trčanjem osim par čudaka atleticara na Aski ( današnji parking kod Jazina).

Evo, upravo kako kaže Damir Ivanišević, htjela sam se oglušiti na Renatov poziv za objavu virskih emocija kako ne bi ispalo da se sada hvalim. 
Dakle, nemam se baš čime pohvaliti. Član sam TNT kluba od prije tri mjeseca, a broj mojih treninga može se skoro nabrojiti na prste. Već odavno Renato spominje TNT kao tim u kojem bih se dobro osjećala, ali ja, kao uvijek, nešto – sad ću pa onda ću …  
Sve do jednog dana u Punta skali kad sam s Minom gledala triatlon utrku u kojoj je bio pozamašan broj teenteovaca. Jednostavno nas je "uzelo", u čudu smo promatrale zgrčena lica sudionika koji, unatoč umoru, ne odustaju nego jedan po jedan privode utrku kraju. Tad smo odlučile pridružiti se tim "luđacima" pa kako bude ...
Naravno, moja Mina je krenula ozbiljno, redovno odlazila na treninge, brzo napredovala i već dobila brojne medalje, a ja se na treningu pojavim svake prijestupne. Ne znam gdje sam, koliko mogu ni koliko bih trebala moći ... 
Već me debelo počelo frustrirati što ne mogu redovno odlaziti na treninge i što nisam najbolja.

Mnogo informacija se može naći na internetu kako izbjeći pretreniranost i kronični umor, a jako malo kako se vratiti punom treningu ako do njega dođe.  Opisat ću kako ja to radim sa svojim timom u TNTu.

Prije svega potreban je vrlo otvoren odnos između trenera i sportaša da bi  se sportaša  lakše savjetovalo i po potrebi potražilo daljnje mišljenje liječnika. U slučaju kroničnog umora nakon odrađene utrke, služimo se raznim metodama i sredstvima za oporavak. To su krioterapija, prehrana, masaža itd. Kod treninga postupamo vrlo oprezno. Prvi trening uvijek krečemo vrlo lagano sa niskim opterečenjem i niskom frekvencijom srca.

Dopustite mi da objasnim kako ja gledam na frekvenciju srca i zašto niska frekvencija.