Maraton završavaju uporni ali i poneki Mrgud

Ljubljana je predivan grad kojeg ću pamtiti po mnogo čemu, ali najviše po prvom istrčanom maratonu i razbijanju vlastitih „maratonskih mitova“. Naime, prije svog trkačkog života, maratonci su za mene predstavljali „luđake koji vole patiti na 42km“, potom kad sam i sama sramežljivim koracima stupila na trkačku stazu i počela provoditi slobodno vrijeme radije tamo nego u kafiću na kavi, maratonci su se izdignuli na razinu heroja, oličenje brončanih atleta iz drevne Grčke, tako je nastao moj prvi mit 1. „ svi maratonci su atlete“.

Da to pak nije istina, uvjerila sam se nakon 20 km , kad smo se razdvojili od polumaratonaca. Strahovala sam da ću ostati usamljeni primjerak običnog trkača nimalo atletske građe koji se vuče po ulicama Ljubljane dok pravi maratonci u kratkim hlačama i majcama  samo prolete pokraj mene i posrame moju pomisao da mogu biti kao oni.

Međutim razuvjerila sam se sasvim suprotno. Maratonci dolaze u svakakvim oblicima tjelesne građe, muški i ženski, stari i mladi. Svi različiti a svi sa istim ciljem, istrčati maraton. Divila sam svima a naročito starijim ljudima (inspiracija za mirovinu) poneki su bili brži od mene pa od prvotnog divljenja prešli su u opasnu konkurenciju. Koliko različitih puteva i krajolika sam vidila na putu do 42 km toliko i različitih grupa maratonaca sam susrela. Neki maratonci su pričali međusobno, bodrili jednog drugog i lagano držali ritam, drugi se borili sami sa sobom pa su malo šetali malo trčali,  oni najbrži su bili u „drugoj dimenziji“ fokusirani samo na cilj, dok treći su se samo dobro zabavljali praveći selfije i pozdravljajući se sa navijačima. 

Dakle nisam bila sama, bilo je dosta nas naizgled „običnih trkača“, ali što je njih nagnalo na ovaj pothvat? Što ih potiče da unatoč bolovima, nemoći i raznim tegobama ostanu na putu i ne odustaju do kraja. Snaga volje? Vjera u sebe? Pozitivne misli? Što? Znam što bi većina odgovorila, jer oni su odgovorni za mit broj 2. „moraš vjerovati u sebe“.  Ali što ako ne vjeruješ u sebe? Iskreno nikad nisam mislila niti vjerovala da mogu biti nešto više od prosječnog joggera koji rekreativno otrči par krugova na Baninama (športski rekreacijski centar Višnjik), a kamoli da istrčim maraton,  srećom imala sam osobu kraj sebe koja je vjerovala umjesto mene. Moj dragi trener, moja ljubav, onaj zbog koga trčim, s kojim trčim, i prema kome trčim kad me čeka pred ciljem jer zna i vjeruje da ja to mogu.

Većina ljudi trči jer vole trčati, idu na utrke jer vole izazove, žele testirati svoje granice i mogućnosti i nastave se baviti sa svime time jer ih uvijek gura neka nevidljiva sila, oni su ti koji vjeruju u sebe i zavidni pozitivci. Takvi ljudi su primjer i uzor svima, to su oni koji se nikad ili rijetko kad bune ili žale da je neki trening težak, oni koji ne biraju vrijeme  ili uvjete, nemaju izgovore za propušteni trening, to su najčešće isti oni koji i osvajaju medalje. Ali što ako nisi takav, što ako si mrgud na stazi koji trči a većinu svog života je mrzio trčati, ne voli patiti, obožava komfor zonu, najčešće riječi su „ja to ne mogu“ „ja to neću“ i ima najgori problem koji jedan sportaš može imati a to je onaj „u glavi!“ Mogu li oni postati maratonci? Ja ću odgovoriti da mogu! I ja sam dokaz tomu, samo „mi mrgudi“  trebamo naći nešto ili nekog kome ćemo vjerovati više nego samom sebi. Zato zaista razumijem sportaše koji se za svoje sportske uspjehe zahvaljuju Bogu, ili nekoj bliskoj osobi ili treneru, u njih polažu svoju snagu te onaj mali glas „ja to ne mogu“ postane nečujan i nebitan.

Dobro dođe i dodatna motivacija  u konkretnijem obliku poput male pločice svaki put drugačije dekoracije koju ponosno nosimo nakon utrke. Što su za neke pokemoni to su za mene medalje, moraš ih skupiti sve. Također,  prijatelji i kolege iz kluba nisu zanemarivi aspekt, dapače oni su najbolji motivatori za odraditi trening tijekom  vremenskih neprilika, jer nema ničeg boljeg od grupnog smrzavanja na stazi ili trčanja po kiši, imaš pozornost  slučajnih prolaznika a nisi jedini „luđak koji trči“ hehe . Ako je ta ekipa „puknuta“ u najpozitivnom smislu gdje ne nedostaje smjeha i zabave dolasci na trening postaju zanimljiviji od noćnih izlazaka.

Preostalo je zadnji mit onaj kojeg sam se bojala gotovo kao smrti mit 3. „maratonski zid“. Činila sam se samoj sebi kao malo ustrašeno dijete dok sam slušala iskustva maratonaca kad su pričali o strašnom zidu nakon 35 km, svojevrsnom momentu kad se osjećaš  psihički i fizički oduzetim te poželiš odustati i prijeti tvom sretnom završetku maratona. Bojala sam se toga, i strepila kad sam se približavala svom 35-om km međutim ništa strašno se nije dogodilo, nije bilo tog trenutka kad sam osjetila ili pomislila stati ili odustati, dakako mali mrgud u meni je bio malo sumnjičav prema tome ali sam ga vrlo brzo ušutkala. Izuzev zatezanja zadnje lože koju sam osjetila zadnjih 7 km, dobro sam se osjećala i uspjela sam održati zadani ritam i završiti  u planiranom roku. Dakle maratonski zid nije nužno zlo, netko ga proživi netko ne.

Iako je moj prvi maraton je prošao iznad očekivanja moram priznati da nije zafrkancija od utrke niti se može otrčati pukom srećom, on je prvenstveno rezultat višemjesečnih priprema,  pokušaja i pogrešaka na prijašnjim polumaratonima. Osim uobičajenih tehnika trčanja i strategija za utrke, možda najteža i zadnja lekcija koju sam morala savladati je bila ona o prehrani.  Koliko god članaka pročitala i slušala druge kolege ovu lekciju sam naučila samo kroz vlastita iskustva jer najbolje poznajemo vlastiti organizam i kako ga dobro opskrbiti za utrku. Pogoditi balans između dobre uhranjenosti i hidracije je kao pronaći zlatni rez u umjetnosti.

Ponekad možemo sve dobro isplanirati ali dovoljni su nepredvidljivi faktori poput iznenadne bolesti ili obveze da sav naš trud padne u vodu. Nažalost kao što imamo loše dane tako znamo imati i loše utrke, međutim one nikad ne smiju biti razlog za odustajanje, sutra je novi dan i nova prilika za trening/utrku jer maraton završavaju uporni.

 

                                                                                         Posvećeno Danielu Filiću

 

                                                                                                          Iva Perinić

Kategorija: