Moj prvi polumaraton u Ljubljani

Tko je kriv? Klaudio je kriv, naravno! Još jednom nek' se čuje i nek' se zna, da njega krivim ja! Bilo je povuci, potegni, iščupati ne mogu. Ali samo dođi, probaj par treninga. Vidit ćeš da su treninzi zanimljivi, uvik malo drugačiji. Dođi vidi kakva je ekipa, možda ti se svidi. Večeras je plivanje, večeras je trčanje, trenažer...aj samnom. I tako su dani prolazili...Tvoje nagovaranje je u konačnici ipak urodilo plodom. Mojoj indolenciji za triatlon tu je bio kraj.

Sve je počelo jednog naočigled sasvim običnog svibanjskog dana. Bio je utorak, 2. 5. Moj prvi trening - trčanje oko space šatora na Višnjiku sa grupom nepoznatih ljudi. Neobični neki ljudi. Trče po suncu, kiši, buri, stazi, cesti. Trče nedjeljom, blagdanom, ljeti ali i zimi. Samo što nisu bosi počeli. Ono što mi se svidjelo odmah od početka bila je naravno atmosfera. Nešto neobjašnjivo osjetila sam nakon samo nekoliko minuta. Ljude koje nisam nikada vidjela i koji su uglavnom stariji od mene, koji rade, imaju obitelj, koji mi mogu biti roditelji, postali su na neki način moja motivacija, inspiracija i moj uzor. Uz njih se osjećam dobro, u njihovom društvu mi je ugodno. Možda zvuči pretjerano, možda mi oni koji čitaju neće vjerovati svemu što napišem, ali istina je da su ti ljudi, TNT-ovci vrijedni divljenja. Zašto divljenja? Zato što uz sve svoje obaveze i manjak vremena u ovoj užurbanoj današnjici stignu trenirati tri sporta. Zato što bez obzira na dob, spol i druge razlike, treniraju, bave se prilično zahtjevnim sportom (odnosno sportovima). Funkcioniraju zajedno kao jedna velika obitelj. Razgovaraju, druže se, zafrkavaju, međusobno postavljaju izazove, podržavaju jedan drugoga, hvale kada netko napravi nešto dobro, ali i upozore za neke eventualne greške. Promatraju jedan drugoga, dijele savijete ali se ne nameću, nude pomoć, šire pozitivnu energiju, optimistični su, puni razumijevanja, brinu, paze i navijaju za sve članove kluba na utrkama.
Ni okrenula se nisam (odradila sam samo četiri treninga) a već sam bila pozvana na babinje za Damirovu malu srećicu. Teško mene na hranu nagovorit, skoro kao i žabu natjerat u vodu. Pa eto...nakon odrađenog treninga plivanja otišli smo na zajedničko druženje. I dok sam ja bezbrižno uživala, promatrala, upijala imena i upoznavala ljude, predsjednik je povukao taktički potez kao pravi političar. Majca kluba se našla na meni i sada sam zaglavila tu gdje jesam. Nema više povratka. Čak i da sam htjela odustat od treniranja ne bih imala srca nakon te poklonjene majce. I tako je počeo rat na mom otoku. :D Odlučila sam ostati i triatlonkom postati!
Sljedeća dva mjeseca trenirala sam što sam redovitije mogla. Počelo je sve ljepše i toplije vrijeme. Zadar je kao i svake godine u to vrijeme, živnuo. Svakim danom poluotok je bio sve puniji, ljudi sve glasniji, dani sve duži, a ja sve ispunjenija. Ništa mi nije bilo teško jer sam znala da će se čak i na onim najzahtjevnijim treninzima naći netko tko će biti uz mene i tko će me bodriti, poticati ili povlačiti za sobom, svjesno ili nesvjesno. Nije mi bilo bitno u kojem vremenu ću istrčati ili preplivati određenu dužinu, nije mi bilo bitno što nisam upućena gdje je koja utrka, i dok su svi razgovarali o prošlim, sadašnjim ili nadolazećim utrkama, ja sam samo odrađivala treninge i trudila se upiti čim više informacija. Nije mi bilo bitno ni to što sam na bicikli uvijek bila daleko iza svih, vukla se i trudila se doći do zraka. I dok je njihovo "lagano" meni bilo "preteško" nisam htjela odustati. Htjela sam samo sve više i više takvih treninga. Bitno mi je bilo da si kvalitetno ispunim vrijeme i to ne bilo gdje, ni s bilo kime. Jer mogla sam vrijeme ispuniti na puno načina, ali izabrala sam onaj koji uključuje dobro društvo. Bavila sam se raznim aktivnostima, ali nikada nigdje nisam osjećala to što osjećam u TNT-u. Bez obzira što se ni s kime iz kluba ne družim privatno, znam da ću uvijek kada dođem na trening oko sebe imati vesele, pozitivne, ugodne i tople ljude iza kojih stoji trener bez kojega cijela ta priča ne bi bila ovakva kakva jest. I to mi je najbitnije.
Nažalost, iako je meni svakim danom postajalo sve bolje, znala sam da se bliži čas kada ću morati otići iz Zadra i oprostiti se od TNT-ovaca na puna tri mjeseca. Ispite sam položila, preddiplomski zaključila i sada me sezona na Hvaru nestrpljivo čekala. Ljeto je za studente vrijeme sezonskih poslova, čestih izlazaka, neprospavanih noći i prospavanih jutra. Vrijeme kupanja i sunčanja u slobodno vrijeme, popodnevnih ljenčarenja uz dobru knjigu, neurednih obroka, kasnih razgovora, kupanja u zoru i novih poznanstava. Nisam stigla ni odlučiti da ću počet trenirati svaki dan, kad ono, ljeto je već proletilo. Bilo je to divno iskustvo, ali TNT-ovci su mi ipak jako nedostajali. Jedva sam dočekala vratiti se u Zadar, svojoj rutini, slobodi i treninzima!
Krajem osmog mjeseca krenule su prijave za utrku u Ljubljani. Obzirom da sam čula sve najbolje i najljepše o toj utrci zainteresirala sam se i odlučila da neću biti jedna od rijetkih koji to još nisu doživjeli. Trenirala nisam, prijavila se jesam. Što reći osim: mladost, ludost. Mislila sam ma koga briga za treninge, financije, hoću li tada imati neke obaveze ili ne. Ne interesira me nitko i ništa, želim samo doživjeti utrku iz prve ruke. Nisam ni na trenutak posumnjala da mi neće biti dobro s TNT-ovcima. Ipak, uspjeli su me ugodno iznenaditi i ponovno "osvojiti". Majčini sinovi rekao bi Travica. Ne želim još puno duljiti, dovoljno je reći da mi je bilo jako lijepo tijekom cijelog izleta. Šetnje gradom, zajedničke večere, sama utrka u nedjelju, navijanje, međusobno bodrenje, porška svih članova, sve je bilo krasno. Uz toliko entuzijazma, uzbuđenja i pozitive na jednom mjestu jednostavno ne može biti loše! Često mi se čini da drugi više vjeruju u mene i moje sposobnosti nego ja sama. Ponekad baš zbog toga i odradim nešto bolje nego što sam mislila da mogu.
Iako zahvale obično idu na početku, ja ću biti naopaka pa ih staviti pred sam kraj. Dakle, zahvalila bih se prije svega Klaudiu, (koji uvijek ima spreman vic), zbog kojega sam se priključila TNT-u. Zahvalila bih se cimerici na jednu noć, Mini Mikec, koja je bila dobra i nije hrkala. Mina, bilo je kratko ali slatko! Zahvalila bih se i luckastom Travici, te golupčićima Brani i Jasmini koji su bili moj taxi kada je trebalo. Zahvalila bih se svojim novim roditeljima, Marinu i Danijeli koji su me čuvali, pazili i mazili u Ljubljani. Posebno sam vam zahvalna što se me vratili u život s onom zimskom jaknom na tribinama nakon utrke. Tata najbolji si, samo tako nastavi! ;) Hvala doktoru Ivanu Baraki koji me izlječio u nedjelju nakon utrke. Hvala Jasmini i Ingrid koje su me za sreću poljubile na startu, prije same utrke. :) Hvala svima vama koji ste bili s nama (fizički, ali i duhom), koji ste navijali i bili podrška na bilo koji način.
NAJVEĆE hvala treneru bez kojega sve ovo ne bi bilo moguće! Ne znam koliko puta bih trebala napisati "hvala" za sve što je napravio za svih nas. Hvala na trudu i zalaganju, hvala na servisu bicikle, na svakom savjetu, podršci, strpljenju (pogotovo kada smo vani na bicikli) i razumijevanju, na zakrpanoj gumi. Hvala na prijevozu i dobrom društvu do Poreča. Hvala što nas promatraš, potičeš, interesiraš se za to kako se osjećamo, što vidiš i procijeniš što i koliko možemo napraviti.
Moram priznat da, iako sam za ovaj izlet morala posegnut duuuuboko u svoj džep (nekoliko svojih džepova), mislim da se isplatilo i da je vrijedilo. Uvijek se nekako vodim stihovima nekih naših pjevača, kao što je Mladen Grdović sa stihom "Nije u šoldima sve" ili Gibonni, "Ovo mi je škola". Na kraju krajeva čovjek uvijek duže pamti pozitivna iskustva i emocije od onih negativnih. Stoga mislim da ćemo ovo pamtiti kao jedno jako lijepo iskustvo.
 
Hvala TNT-u!
Kategorija: