Moj prvi polumaraton

Evo, upravo kako kaže Damir Ivanišević, htjela sam se oglušiti na Renatov poziv za objavu virskih emocija kako ne bi ispalo da se sada hvalim. 
Dakle, nemam se baš čime pohvaliti. Član sam TNT kluba od prije tri mjeseca, a broj mojih treninga može se skoro nabrojiti na prste. Već odavno Renato spominje TNT kao tim u kojem bih se dobro osjećala, ali ja, kao uvijek, nešto – sad ću pa onda ću …  
Sve do jednog dana u Punta skali kad sam s Minom gledala triatlon utrku u kojoj je bio pozamašan broj teenteovaca. Jednostavno nas je "uzelo", u čudu smo promatrale zgrčena lica sudionika koji, unatoč umoru, ne odustaju nego jedan po jedan privode utrku kraju. Tad smo odlučile pridružiti se tim "luđacima" pa kako bude ...
Naravno, moja Mina je krenula ozbiljno, redovno odlazila na treninge, brzo napredovala i već dobila brojne medalje, a ja se na treningu pojavim svake prijestupne. Ne znam gdje sam, koliko mogu ni koliko bih trebala moći ... 
Već me debelo počelo frustrirati što ne mogu redovno odlaziti na treninge i što nisam najbolja.


Sve do dana kad me je Danijel predložio za utrku 5, Maraton Vir. Pomislim: „A dobro, 5 km uvijek mogu istrčati.“ Sve su moje bliže klupske članice na pitanje koliko su prijavile, odgovorile: „Pa 21 km.“ Uf, što ću sad? Nema predaje. I ja ću istrčati 21 km, samo ne znam kako. Odlučim redovno dolaziti na treninge i ojačati barem malo do utrke, ali posao je ipak takve naravi da nisam mogla poštovati odluku. 
Došao je i taj dan, uzbuđenje, neprospavana noć, neadekvatna prehrana, bez hidracije. Ajme, pa neću valjda morati odustati ... Nakon okupljanja na Branimiru i poduže vožnje u busu do Virskog mosta strah i napetost kao da lagano popuštaju. Svi se smiju, atmosfera je predobra. Start se crveni od TNT majica. 
Utrka je započela. Odabrala sam čistinu ispred sebe i krenula. Uz mene trči Damir Ivanišević. Pomislim: „Aj dobro, probat ću pratiti njegov tempo.“ I zbilja ide, nije teško. Čavrljamo dobrim dijelom puta, ne obazirem se na druge, samo s vremena na vrijeme provjerim udaljenost Travice i Danijela koji trče iza nas. Uglavnom su stalno na istoj razdaljini, što znači da je tempo školski. Super! U jednom trenutku Danijel i Travica laganim koracima prođu pored nas kao da lebde. Probam uhvatiti njihov tempo, ali ubrzo shvatim da ne trebam.
Na okrepnoj stanici gospodin koji bi trebao puniti čaše vodom njurga na djevojku jer je prolila čašu vode. Damir staje u obranu djevojke i moje poštovanje prema njemu još više naraste. Ovaj osvrt bih mogla nadopuniti pohvalama Damiru Ivaniševiću. Odavno nisam upoznala tako obzirnog, dobronamjernog i uljudnog gospodina. 
Viče Damir: „Samo naprid, Barbi.“ Znači, djevojka u kvalitetnoj sportskoj opremi je Barbara, ali nije naša. Shvatim da je to cura iz Škole trčanja i odlučim je sustići.
Damir posustaje, a i meni je sve teže. Ne može me više ni predivno kristalno čisto more motivirati. Ispred nas je teška uzbrdica, Barbara usporava i sad je prilika. Ali Damir zastaje. „Nemoj sad, molim te“ naređujem mu blago i usporavam, ali on viče da idem dalje. Uz kratko dvoumljenje nastavim i sustignem Barbaru. Ona se trudi vratiti, ali po njezinom disanju shvatim da sam u boljoj poziciji. Pomislim na tren da joj pomognem, da sačekam Damira, ali već mi je dovoljno teško i želim što prije završiti. Sad se fokusiram na Renata koji je odmaknuo ispred, ali još uvijek ga vidim. Bilo bi lijepo da i njega sustignem, ali budimo razumni.
Čujem glasnu glazbu s pozornice, što znači da je cilj blizu. Ne mogu vjerovati! Uspjet ću, još malo! Vidim Danijela kako ide u suprotnom smjeru. Sigurno provjerava ima li još živih.
Cilj je ispred mene, odmotavam startni broj iz majice i ulazim u cilj.
Par trenutaka poslije dotrči Barbara, baci mi se u zagrljaj i zahvaljuje što sam je vukla do cilja. Umalo za njom i Damir vidno zadovoljan. Ej, ljudi moji, za taj osjećaj isplati se trčati! Barbara, hvala tebi! Tog trenutka pomislih da ima nade za ovaj svijet. 
Nakon utrke ručali smo, malo se odmorili i otišli na dodjelu medalja. Kad ono tamo - čuda! Spominju moje ime u kategoriji Ž 45 – 1. mjesto! Pa ne mogu vjerovati! Svi mi čestitaju, ali s postolja fokusiram Danijela jer njegova mi je čestitka ipak najdraža.
Ali to nije sve. Ponovno poziv na postolje. Peto mjesto Ž ukupno i 300 kuna novčane nagrade. Zajedničko fotografiranje, predobra atmosfera. Jedva čekam sljedeću utrku.

Renato, imao si pravo! Nigdje se nisam osjećala toliko dobrodošlo kao u TNT-u.

 

Mirjana Poljak Luštica

Kategorija: