Do bola i natrag

Dakle...Moj prvi polumaraton ili do bola i natrag
( kao u školi:) ):
Zadnji metri polumaratona, navijanje neke nepoznate ekipe uz cestu i zatim dva lika u majicama TNT-a koji me pozdravljaju nakon prolaska kroz cilj koje sam skuzio tek kad mi se pojavila Renatova ruka ispred nosa... i jedan veliki osjeća olakšanja i ponosa.
A gdje je početak?
U Zadru osamdesetih godina nitko se pod milim Bogom nije bavio trčanjem osim par čudaka atleticara na Aski ( današnji parking kod Jazina).


U to vrijeme sport broj 1, 2 i 3 je bila košarka, ajde uz veslače i nesto plivanja na bazenu ljeti. Sve ostalo bilo je blago rečeno sporedno. Trkači su bili kao što rekoh krajnji čudaci, par maratonskih plivača takodjer ( kako ti je plivati tako dugo? Brate, ne znojim se ništa), a odrasle osobe na biciklama su bili ili nesposobni položiti vozački ili luzeri bez love za kupit auto.

Trčanje je počelo negdje krajem osamdesetih jer je netko u ekipi dao ideju da tako što brže dodjemo u formu nakon ljetne ili zimske pauze. I glavna ruta je bila Fosa - Punta Bajlo.
U tim početcima nitko nije razmišljao o trčanju kao sportu. Ali sam pomalo skuzio da su mi ti kondicioni treninzi super, makar se nisam hvalio time da ne ispadnem ja jedan od tih čudaka što trče. Uglavnom, i kasnije kroz organizirani klupski sport trčanje je bilo nešto sporedno, nevrijedno pažnje ili analize.
I kasnije sam nastavio, što u Zagrebu što u Zadru, trčati istim ritmom, proljeće i jesen i to nekako uvijek istu dužinu do pet km misleći da je to nekako taman ili moja gornja granica. O dužinama tipa 10, 20 ili više kilometara sam razmišljao kao o nečem iz SF priče.
I onda sam potpuno slučajno samo kao pratnja i društvo završio na prvoj utrci Wings for life i shvatio da sam sasvim uredno otrcao preko 12 km bez ikakve posebne pripreme...
U klub sam dosao nakon višegodišnjeg nagovaranja dotičnog prezimenjaka, i to samo jer su mi vremenski odgovarali termini za plivanje. Ali stvari su nekako otišle u potpunom drugom smjeru i em sam se našao kako u kupacima potpisujem pristupnicu u klub, em kako nakon par dana u mudantama u Uredu Predsjednika probavam veličinu triatlonskog odijela ( glavne stvari u klubu se očigledno događaju nagolo)...nisam imao ni šanse reći da sam došao samo se malo isplivati i bog...
I onda te ponese ta luda ekipa pa kreneš razmišljati, ako mogu oni, a valjda mogu i ja i onda gurnes sebe u dužine i tempo koji nisi ni mislio da ću ikada moći...
Nekoliko dana pred polumaraton sam kao pravi iskonski trtaros i odustajac s bogatim iskustvom odustajanja, mislio da sve otkazem i izvučem se na umor/ bolno koljeno/ loš horoskop, ali sam samog sebe poslao u onu stvar i rekao da idemo pa što bude...
Ideja da staza nije baš najlaksa ( par blagih uzbrdica) me nije ohrabrila, ali atmosfera pred utrku je bila odlična, što stvarno zahvaljujem ljudima koji su bili sa mnom...
I kao i uvijek, najvažnije je ne stati i ne odustati, kako god teško bilo, a bome je bilo...
Zadnje kilometre sam odradio na čistu psihologiju 'ajmo korak po korak i kad sam prošao kroz cilj, nisam vjerovao ni sam sebi da sam to odradio, uz ugodno iznenađenje čestitanja cijele ekipe koja je tamo čekala...
na kraju kad staneš nisi više ni toliko umoran...
Jako dobar osjećaj kad postignes nešto što nisam ikad mislio da ces moći.
I skroz mi je drago da ta ekipa trkača među kojima smo i mi bili prije skoro 30 godina više nisu nikakvi čudaci, nego ljudi koji se bave jednim odličnim sportom i usput super provode. Hvala za strpljenje

Ivan Baraka

Kategorija: